POSLIJE 35 GODINA BRAKA POLUDIO SAM: Ostavio sam ženu zbog duplo mlađe, a djeca me mrze

Moja supruga i ja smo živjeli u braku punih 35 godina. Zajedno smo prošli mnogo toga. Imamo divnog sina i kćerku. Oboje su zaposleni i sretno vjenčani – sve zahvaljujući mojoj supruzi, koja je vrijedno radila na njihovom vaspitanju svih ovih godina.

Nakon penzionisanja, moja supruga  i ja smo odlučili da našu malu ušteđevinu uložimo u novi posao. Rezultat je nadmašio sva naša očekivanja: nikad u životu nismo zaradili toliko novca, umalo smo poludjeli od radosti. Sada smo i mi i naša djeca bili zbrinuti. Nisma više morao da radim! Jednostavno sam shvatio da je došlo vrijeme da uživam.

Kupio sam novi automobil, počeo sam da idem na prestižne događaje, mlade žene su pažljivo slušale šta pričam, uvijek se vrtile tu oko mene… Osjetio sam da sam “poletio”, ali nisam brinuto – jednom se živi i sada je bilo moje vrijeme. Trošio sam na sve strane, izlazio sa milion različitih ljudi, najmanje sam bio kod kuće… A onda sam sreo nju – Danicu.

Bila je kao ostvarenje svih mojih fantazija: tačno onakva žena koja o kojoj se mašta. Preko noći “izgubio sam glavu” za njom. Danica je imala samo jedan uslov – da se vjenčamo.

Odlučio sam da upoznam njenu porodicu.  Došao sam na večeru kod nje, tu je bila i njena majka (koja je bila godište moje supruge). Njena majka je pričala kako je Danica izgubila glavu za mnom, kako hoće da se uda, kako je nikad nije vidjela takvu… Sva ta priča mi je nevjerovatno prijala. Na kraju večeri, Danica i ja smo došli do zaključka kako treba da se razvedem i oženim nju.

Vraćajući se kući poslije večere sa Danicom, u glavi sam vrtio sve moguće razloge za razvod od supruge. Toliko sam bio omađijan Danicom da sam počeo mrzeti svoju ženu. Kada sam došao kući započeo sam banalnu svađu u kojoj sam je optužio da je u vezi sa našim popom, “zašto bi inače stalno visila u crkvi?”

Ona me samo blijedo gledala, da bi onda mirno rekla: “Vidim ja da nisam ja ovde u pitanju. Mora da si izgubio glavu za onom mladom plavušom koja oblijeće oko tebe. Ne mogu da vjerujem da si naseo. Mator čovjek!”

Mirno se spakovala i otišla istog dana iz naše kuće. Odnijela je sa sobom samo najosnovnije stvari. Djeca su pokušala da nas pomire, ali ja nisam htio ni da čujem.

Razvod je stigao ekspresno. Moja, sada već bivša supruga, nije pravila nikakav problem oko razvoda. Uskoro sam se vjenčao sa Danicom.

Tačno dvije nedelje u novom braku osjećao sam se kao kralj. Pored sebe sam imao mladu i poželjnu ženu. A onda sam počeo da primijećujem stvari: kako je muškarci gledaju, kako ona odgovara na te poglede, kako spava do podne, kako ništa ne radi, kako nema nikakva interesovanja osim šminkanja i sređivanja….

Ali, sada je već bilo kasno. Život mi se, malo po malo, pretvarao u pakao. Nedostajala mi je prva supruga, njena pažnja, kuhanje, ljubaznost…

Djeca su se udaljila od mene, pogotovo kada je Danica rodila naše dijete. Meni je sasvim neprirodno što sam “pod stare dane” dobio dijete i ne osjećam povezanost sa njim. Izvodim ga u park, kao što bi deda izveo unuka.

Svaki dan oskećam da sam napravio ogromnu grešku, ali plašim se da to spomenem bilo kome.

Vremenom sam prekinuo komunikaciju sa bivšom ženom i decom. Sada se osjećam kao zatvorenik u sopstvenoj kući.

Shvatio sam da sve ima svoje vreme. Moje vrijeme prolazi, a Danicino tek dolazi. Već odavno ne mogu da joj ispunim sve želje u krevetu. Zajedničkih tema za razgovor nemamo. Dao bih sve što imam da vreme vratim unazad. Kako bi bilo lijepo stariti pored žene koja je moje godište… Zavidim parovima koji su prošli kroz teška vremena i sve  savladali i ostali zajedno.”